Dragi prijatelji, želim Vam se malo bolje predstaviti, da upoznate neke detalje o meni, koje vjerujem niste imali prilike saznati. Rođen sam u Slavoniji, tj. Pleternici u Siječnju 1963 godine, kada me je moja majka Anđa donijela na svijet. Sjećam se po pričama da je bila velika hladnoća i u Pleternici je napadao veliki snijeg, koji je bio visok preko pola metra. Prije moga rođenja, moji roditelji majka Anđa i otac Martin imali su još dvoje djece, moju sestru Anu i brata Zlatana. Rođen sam u skromnoj obitelji, u maloj kućici koja je bila udaljena od slapa rijeke Orljave oko 100 metara, i taj šum koji je dopirao do našega doma nikada ne mogu zaboraviti. Djelovao je tako magično i opuštajuće, da bi svaki čovjek poželio doživjeti takav osječaj.

Moji roditelji doselili su se prije moga rođenja iz Hercegovine, davne 1958 godine iz mjesta Dužice, kraj Širokog Brijega, u potrazi za boljim životom, jer u Hercegovini u to vrijeme vladalo je veliko siromaštvo i neimaština, tako da su sa dva kofera i malim djetetom, tj. mojom sestrom došli u prekrasno mjesto Pleternica, koja je sa velikim srcem dočekala sve ljude koje je muka i glad natjerala da moraju otići od svoga ognjišta. Zato želim i ovim putem reći Slavoniji - OD SRCA TI HVALA. - Sa sedam godina sam krenuo u osnovnu školu u Pleternici, i mogu se pohvaliti da sam bio jako dobar učenik. Učiteljica Kata Diljević, za mene je bila zaista divna učiteljica, koja je svojim znanjem i toplinom mnogo učinila, da prvo znanje koje nam je podarila i u nas uložila puno svoga truda, kasnije meni i svima kojima je predavala, dobro došlo u daljnjem školovanju i životu. Ona je u to vrijeme odmah primjetila, da imam dobar glas, pa sam morao često na glazbenom pjevati razne pjesme, nakon kojih bi dobivao pljesak od učenika, a učiteljica mi stalno ponavljala, da krasno pjevam i da moram ozbiljno razmišljati o muzičkoj školi.

U to vrijeme počeo sam pokazivati interes za  harmoniku, koju je otac kupio za brata Zlatana, ali kako on za glazbu nije pokazivao interes, ja sam sav sretan dočekao da ta ista harmonika postane moje vlasništvo. Vježbao sam i svirao danima i noćima i izluđivao svoju obitelj, koji su ipak imali razumjevanja za moju ljubav prema glazbi.

Nakon četrnaest godina života i sedam školovanja, moji roditelji odlučuju na preseljenje u zagrebačke Sesvete. Vjerujte mi da mi je to bio jedan veliki zaokret u životu, i u to vrijeme bio sam jako žalostan i tužan što sam napustio svoju rodno mjesto Pleternicu, koju sam svim srcem volio i nakon toliko godina morao napustiti sve prijatelje i školske kolege, sa kojima sam odrastao. Bio sam jako ljut na svoga oca, koji je odlučio nama pružiti još bolji život, ja to tada kao dječak od četrnaest godina nisam shvaćao, pa sam ga upitao, zašto si nas doveo na ovo selo?. Znate li vi da je Pleternica u to vrijeme 70-ih godina, bila jedan prekrasni gradić, sa asfaltom, nogostupom, vanjskom rasvjetom, kino dvoranom, stadionom, školom, telefonom, a Sesvete je zaista bilo veliko selo, samo blato i ničega drugog. Bio sam strašno razočaran! Za mene je to bila jedna velika promjena, a najteže je bilo što sam došao na polugodištu sedmog razreda, novi nastavnici, učenici, drugačiji program nastave, ali hvala Bogu, bio sam odličan učenik i ubrzo se prilagodio na sve te promjene. Nakon završetka Osnovne škole, upisao sam se u Trgovačku školu, koju sam odmalena preferirao i uvjek kao dijete ponavljao da ću biti trgovac i pjevač.

Usporedo sa školovanjem, bavio sam se svojom najvećom ljubavi, a to je glazba. Svirao sam klavijature i pjevao, imali smo svoj band, gdje smo svakodnevno vježbali i pripremali pjesme, da možemo svirati na raznim svirkama. U to vrijeme bile su jako popularne zabave u mjesnim domovima, gdje bi se okupljao veliki broj ljudi, a mi bi svirali do besvjesti. Kao srednjoškolcu, glazba mi je donjela mnogo novih poznanstava, a i đeparac je bio jako dobar za tu dob. Po završetku srednje škole,zapošljavam se u trgovini Ferimport, gdje sam bio i naučnik u Petrinjskoj 3 u Zagrebu. Radio sam devet mjeseci, a u međuvremenu godine 1982 moj otac Martin otvara u našoj kući u Sesvetama Caffe bar Martini. Ja napuštam posao u Ferimportu i zapošljavam se u našoj obiteljskoj firmi, koja hvala Bogu egzistira i dan danas.

Radio sam sve poslove, od konobara, kuhara, dobavljača. U to vrijeme preko dana bi radio za šankom, a navečer sa svojim bandom svirao do ranih jutarnjih sati i zabavljao goste.Tako je to bilo svakog vikenda, Martini je sredinom 80-tih bio krasno okupljalište mladeži, koja je vikendom dupke popunjavala klub i uvjek se tražila stolica više.

Godine 1990 u Hrvatskoj nastupaju političke promjene, gdje sam se ja i moja obitelj maksimalno angažirala. Svim srcem sam želio neovisnu Republiku Hrvatsku i u tom zanosu počinjem pisati tekstove domoljubnih pjesama. Prva pjesma je bila DAN HRVATA, posvečena tridesetom svibnju 1990, koji je proglašen Dan državnosti. Sa prijateljem Draženom Buntićem odlazim u studio i snimamo pjesmu, koja ubrzo postaje veliki hit na radiju i televiziji i mene kao nepoznatog autora i pjevača lansira u glazbenu elitu. Moram Vam priznati da je to meni sve tako naglo iskočilo, da sam se pomalo plašio, jer nisam navikao na takav medijski pritisak. Godinu dana kasnije, u Lijepoj našoj počinje domovinski rat, a ja stvaram koračnicu MI SMO GARDA HRVATSKA, koja postaje zaštitni znak Hrvatske garde, a kasnije i Hrvatske vojske. Ta pjesma je bila veliki moralni oslonac našoj vojsci u borbi za slobodu. Tih ratnih godina, kao član Croatian music aid, zajedno sa svojim estradnim kolegama, obišli smo razna bojišta i donjeli našim borcima malo veselja, pjevajući zajedno sa njima i barem na trenutak zaboravili na muku i patnje kroz koje su prolazili.

Pjesma MI SMO GARDA HRVATSKA, postala je himnom Hrvatske vojske, izvodi se i dan danas u izvedbi Puhačkog orkestra Hrvatske vojske  u svim svečanim prilikama, kao što su dolasci Predsjednika država u posjet Hrvatskoj i na vojnim svečanostima i defilejima. Godine 1993 zajedno sa pjevačem Miroslavom Škorom odlazim na turneju u Australiju. Nastupali smo za naše iseljenike u gradovima: Adelaide, Sydney, Brisbane i Melbourne. Upravo ta turneja bila je sudbonosna za mene, jer sam tamo pronašao ljubav svoga života, moju suprugu Marinu koja je također rođena u Pleternici i kao mala djevojčica, sa svojim roditeljima preselila u Australiju. U Braku smo 15 godina i imamo 11-godišnju kćer Lorenu. Svih godina bavljenja glazbom snimio sam ukupno devet albuma, a neke od poznatih pjesama su: CRNE KOSE, CRNE PUTI,  KAO VINO CRNE OČI, ODVELI JE UKRALI JE, JESENJE LIŠĆE, ANĐA,VRATI SE, NEK' TI LJUBAV BUDE VJEČNA, STO I JEDNA TUGA, UMRIJET ĆU ZA TEBE, BOŽE HVALA TI, itd.

Zadnjih godina sam se povukao sa estrade, tako da sam posljednji album snimio 2003 godine. Malo sam postao umoran od dokazivanja, na žalost neki ljudi u medijima su mi uporno pokušavali minirati sav moj dosadašnji rad i trud. Tako da sam zbog takvih privremeno napustio estradu, a za ljubitelje moje glazbe imam jednu dobru vijest, da sa svojim suradnicima radim na novom albumu, sa deset novih pjesama komercijalnog žanra, koji će ove godine ugledati svjetlo dana. Naravno i dalje se bavim ugostiteljstvom i trgovinom u našoj obiteljskoj firmi Martini d.o.o. u sklopu kojeg je naš poznati Hotel Martini u Sesvetama.